Tijekom obrazovanja svi smo sustavno dograđivali i mijenjali mišljenje o kemiji. Ipak, veći dio javnosti riječi kemija i kemikalija koristi u negativnom kontekstu.

Gdje i kada počinju problemi oko pogrešne interpretacije i zloporabe tih riječi? Na kome je najveća odgovornost u sprječavanju takvih interpretacija?

Kemija je riječ koju koriste ili se njome služe svi ljudi – i oni koji se kemijom na bilo koji način bave i oni koji misle da s kemijom nemaju baš nikakve veze. Svima ta riječ nešto znači. Kad bismo okupili samo ljude koji se kemijom bave na fakultetima, u kemijskoj industriji, nastavnike kemije u školama i tražili da objasne što je kemija, nitko ne bi izrekao istu definiciju. No, svatko od nas može dati neki opis pojma kemija. Svi će biti uglavnom točni, kao što će i svi biti djelomično netočni.

Školska definicija kemije najčešće je sljedeća: „Kemija je prirodna znanost o tvarima, a kemičari proučavaju građu, svojstva i promjene tvari. Kemija je eksperimentalna znanost jer se spoznaje i zakonitosti temelje na rezultatima pokusa ili eksperimenta.” Riječ kemija nigdje se ne koristi u lošem kontekstu. Kako onda objasniti sljedeći primjer nasumce preuzet s jednog portala? Kažem nasumce jer internet obiluje člancima u kojima se naglašava da je bolje i zdravije ono što je „bez kemije” ili „bez kemikalija”.

Članak…..Uskrsna tradicija: Bez kemije:Ovo je prirodan način kako ”pošarati” jaja raznim bojama

Autor članka o bojenju uskršnjih jaja u dijelu naslova „bez kemije” mislio je na sljedeće: „bez sintetskih bojila”. Neka sintetska bojila mogu izazvati probleme sa zdravljem. Dokazano je da bojila tartrazin, kinolinsko žuto, sunset žuto, azorubin i allura crveno u kombinaciji s konzervansom natrijevim benzoatom izazivaju poremećaje u ponašanju djece, poput hiperaktivnosti, impulzivnosti i smanjenja pažnje. No, to nikako ne može biti razlogom da se cijela kemijska znanost prikaže kao nešto loše i opasno. Stvar se pogrešnim izborom riječi može dodatno zakomplicirati što lijepo ilustrira sljedeći primjer.

Cikla svoju boju duguje crvenoljubičastom pigmentu betaninu koji je ujedno i prirodni antioksidans

Autor slike o bojenju jaja bez kemije trebao je biti pažljiviji u biranju riječi. Bojenje jaja biljnim pigmentima bilo bi sasvim solidan opis onoga što je ustvari želio reći. Korištenje riječi kemija za opisivanje opasnih i štetnih tvari stvara kod djece miskoncepciju o kemiji kao štetnoj znanosti. Mediji naglašavanjem i neprestanim ponavljanjem riječi kemija u negativnom kontekstu samo dodatno produbljuju problem i u javnosti stvaraju dojam kako je sve „kemijsko” štetno, a „prirodno” zdravo. Želite li opisati sastav nečeg zdravog i prirodnog poput šparoge, morat ćete upotrijebiti podužu listu imena kemijskih spojeva. Ali, oni su jednostavno tamo i čine šparogu šparogom. Sintetizirani su u prirodi. Svi smo mi „kemija” i sve je oko nas kemija, a molekulama je svejedno jesu li prirodne ili sintetičke. One jednostavno postoje.

Kemijski sastav posve prirodne šparoge

Kad sljedeći put popijete gutljaj vode, sjetite se da je voda najčešće korištena „kemikalija”. Plastična boca na fotografiji je proizvod kemijske industrije, pa je i ona − kemikalija.

Čovjeku je danas život nezamisliv bez kemikalija − lijekova, kozmetičkih preparata, sredstava za čišćenje i higijenu, gume, plastike, cementa, benzina, umjetnih gnojiva, prehrambenih aditiva i još mnogočega. Sve su to proizvodi kemijske industrije, a dobiveni su zahvaljujući znanjima koja su nastala dugotrajnim proučavanjem i upoznavanjem prirode.

Razvoj tehnologije i industrije potkraj 18. stoljeća omogućio je primjenu znanstvenih otkrića za dobivanje kemijskih proizvoda široke potrošnje. Zahvaljujući dostignućima iz kemije i drugih prirodnih znanosti život je postao udobniji i kvalitetniji. No, sve brža utrka za boljim, jeftinijim i djelotvornijim proizvodima često ima i neželjene posljedice. Uobičajeno je za katastrofe, onečišćenje okoliša i zloporabu pojedinih tvari optuživati kemiju, kemikalije i kemijsku industriju, ali za to najčešće nema opravdanja. Ljudski nemar i pohlepa za profitom najčešći su uzrok zloporabe kemikalija.

Razlog sve većega pustošenja prirode i njezinoga nekontroliranoga iskorištavanja su neznanje, neoprez i nezasitnost potrošačkoga društva u kojemu živimo. Učenje kemije treba biti usmjereno na stjecanje novih znanja o tvarima i njihovim svojstvima. Važno je da se u nastavnom procesu pojmovi „kemija” i „kemikalija” ne koriste u negativnom kontekstu, osim u iznimnim situacijama. Učenike neprestano treba poticati na primjenu novih spoznaja u procjeni znanstvene vjerodostojnosti objavljenih informacija.

LITERATURA:

■ Lukić, S., Varga, M., Dujmović, I., Trenčevska, N., Volarević, D.: Kemija 7, udžbenik kemije u sedmom razredu osnovne škole, Školska knjiga, Zagreb, 2013. ■ Vinković Vrček, I., Lerotić, D.: Aditivi u hrani − vodič kroz E-brojeve, Školska knjiga, Zagreb, 2010. ■ Turčinović, D., Halasz, I.: Opća kemija 1, udžbenik kemije za 1. razred gimnazije, Školska knjiga, Zagreb, 2013. ■ Amić, D.: Organska kemija za studente agronomske struke, Školska knjiga, Zagreb, 2008. ■ Gray, T.: Molekule − elementi i arhitektura svega oko nas, Školska knjiga, Zagreb, 2015. ■

Piše: Goran BUKAN,  Urednik za kemiju u Školska knjiga