17 lis Organizacija ”Slow food”

Organizaciju je pokrenuo Carlo Petrini s grupom aktivista 80-ih godina prošlog stoljeća s nakanom očuvanja tradicionalnih vrijednosti regija diljem Svijeta, očuvanja ukusne i kvalitetne hrane te gatronomskog užitka koji se veže uz danas već gotovo zaboravljen ‘sporiji’ tempo života.

Sporiji tempo života ne znači apriori biti usporen već govori o svjesnosti da frenetičnost s kojom se danas sve više susrećemo na svim poljima razvoja društva i proizvoda ne vodi nužno u kvalitativnu produktivnost istih.

Cilj je omogućiti sveobuhvatan pristup hrani koja se proizvodi kroz regionalnu tradiciju koja bi se mogla ostvariti putem snažne povezanosti između hrane koja nam je servirana, zdravog odnosa prema Zemlji i ljudima te kroz humanu politiku (odlučivanje) i kulturu (očuvanje).  Danas 30 godina kasnije Slow food je Pokret koji uključuje tisuće projekata i milijun ljudi u više od 160 zemalja Svijeta.

Filozofija je jednostavna i može se sažeti u tri segmenta: dobro, čisto i pravedno.

Dobro: proizvesti hranu koja je kvalitetna, zdrava, svježa odnosno sezonska, bogata okusima i prije svega karakteristična za područje u kojem se konzumira

Čisto: proizvesti hranu na način koji ne šteti okolišu, ne ugrožava životinje i zdravlje ljudi

Pravedno: proizvesti hranu prihvatljivog cjenovnog razreda za konzumente, te omogućiti poštene platežne uvjete za prije svega male proizvođače hrane

Ekološka održivost prvi je i najvažniji preduvjet da neki proizvod bude ”čist”. U današnje vrijeme o tome odlučuje potrošač odnosno njegova platežna moć, kao i ekonomski interesi proizvođača. Dakle, proizvod je ”čist’ onoliko koliko je održiv s ekološkog stajališta što bi trebalo biti u domeni poljoprivrednika, prerađivača, a tu su i dva čimbenika koji mogu direktno odnosno indirektno usmjeravati proizvodnju – političari putem donošenja zakona i građani koji svakodnevno odlučuju kakav će proizvod kupiti.

Autohtone vrste nastale i evoluirale unutar vlastitog ekosustava osiguravaju nam bogatstvo i raznovrsnost okusa, te radi prirodnog mikrosustava – samoodrživost i kontinuirano obnavljanje.

Humana industrija sama po sebi ne mora značiti neodrživost, dakle postoje i takve industrije koje proizvode dobre proizvode, brinu o okolišu i poštuju svoje radnike. Kada se na tržištu pojavi proizvod s niskom cijenom, potrošač valja osvijestiti koliko je taj proizvod subvencioniran da bi opstao na tržišu unutar takvog cjenovnog razreda, da li je on produkt intenzivne poljoprivrede te što intenzivna poljoprivreda i njezine metode nose okolišu.

Istraživanja profesora Jules Prettija i Tim Langa s Londonskog sveučilišta objavljena u Food Policy Jurnal (www.sciencedirect.com), pokazuju da hrana koja je uzgojena i konzumirana u lokalnim uvijetima ima veću biološku vrijednost tj. biološki je održivija od hrane biološki uzgojene u ‘dalekim’ krajevima koja je da bi došla na naše stolove morala preći određenu udaljenost (food miles ili tzv.prehrambene milje), dakako u pitanju su ovdje i ekološki čimbenici.

Trenutno ‘Slow Food’ razmatra kako pomoći lokalnim proizvođačima da ojačaju, a koncipirana je putem prijedloga upućenog nadležnim strukturama da osmisle odgovarajuću politiku poreza, poticaja i zakonske regulative. Što se tiče zakonske regulative prijedlog se odnosi između ostalog i na uvrštavanje cijene tzv. prehrambenih milja na prehrambene deklaracije.

Osim već spomenute ekološke održivosti važna je i ekonomska održivost. Različita područja u Svijetu imaju različite te nerijetko ako ih krenemo uspoređivati i nepravedne tzv. sturtup uvijete u socijalnom pogledu. Problem leži u tome da uloženi kapital nije ‘strpljiv’ te očekuje instant-zaradu. Projekt Slow Food vidi rješenje problema kroz edukaciju suproizvođača (njihovih osjetila, senzibilnosti i intelekta) odnosno valjalo bi redefinirati ulogu potrošača kao tzv. suproizvođača (on nije samo konzument hrane već i potrošač resursa poput vode, zemlje i zraka).

Posljednje se rješenje odnosi na tzv.dijalog između različitih svijetova. Radi sve bržeg tempa života koji postaje dogma u današnje vrijeme, prisiljavajući nas da odbacimo sve što ne daje produktivnost trenutka i time usporava našu trku unutar potrošačkog društva, spriječeni smo da zastanemo, da razmislimo, da kušamo i tako mudro odaberemo i u konačnici temeljem toga kupujemo. Valja razmisliti da li je utrošeno vrijeme doista uzalud bačeno, izgubljeno ili pak iskorišteno da bi bolje i razboritije odlučili te nosi li ono potencijale drukčijih metoda i znanja. Na kraju ostaje pitanje povlačenja paralela između rasta i razvoja, odnosno nosi li stalni ekonomski rast doista razvoj kakav želimo za buduće generacije.

Umjesto zaključka slijedi citat Carla Petrinija : “Važan je dijalog dvaju ‘svjetova’ : prehrambena industrija koja dozvoljava dijalog s prerađivačkim metodama i lokalnom kuhinjom, moderna agronomska znanost koja će biti u dijalogu s agroekologijom i tradicionalnim seljačkim znanjima, znanstveno istraživanje kojemu nije isključivi cilj produktivnost već biti u službi proizvodne zajednice i male poljoprivrede uzimajući u obzir oba znanja. Nijedan od tih dvaju ‘svjetova’ ne treba dokazivati valjanost onog drugog, trebaju samo komunicirati i staviti na raspolaganje svoje znanje u službu dobre, čiste i pravedne hrane i sreće svih ljudi”.

Hrvojka Becker,ing.prehrambeni tehnolog

www.zdravaprehrana.info