22 stu Neuspjeh u ispunjavanju želja – NEDOSTATAK PROAKTIVNOSTI

Koliko u životu moraš biti proaktivan? Ima li neka mjera? Koliko vremena moraš posvetiti svom cilju? Dva sata? Pola dana? 20 sati? 5 minuta?
Mjerila različitih autora su također različite. Postoji lepeza od totalne neaktivnosti tj. oslanjanju da Univerzum sve odradi za njih, preko školovanja i posvećivanja cilju, do posesivne strasti za ispunjavanjem cilja. Svatko ima svoje primjere kako je netko uspio baš po tom receptu. Dvadesetak godina čitam motivacijsku literaturu i mogu reći samo jedno – za svakog je mjera drugačija, ali uvijek podrazumjeva NEKU AKTIVNOST.

Jednom pročitah da proučavanje turističkog vodiča ne znači da si i bio na tom mjestu. Istina! Ako čitam turistički vodič Madrida, mogu reći da sam fiktivno upoznao taj grad, mogu znati čak i neke detalje koje jedan građanin Madrida možda nezna, ALI NISAM ZAISTA BIO TAMO. Da bih bio, moram poduzeti AKCIJU, moram kupiti avionsku kartu, sjesti u automobil, odvesti se do aerodroma, pa se ukrcati, letjeti i za 2.5 sati mogu reći DA SAM DOŠAO U MADRID. Samo zamišljanje neće dovesti Madrid k meni niti će me anđeli odnijeti na svojim krilima. Mi smo materijalna bića i akcija se podrazumjeva po defaultu.
Moj poslovni put je također priča za sebe. Kad sam bio mlad i nadobudan, imao sam mnoge ideje o novim proizvodima i sistemima. Sve sam bilježio u jedan rokovnik, pa je ubrzo postao tijesan. Onda sam otvorio i drugi. I njega sam gotovo popunio dok nisam ostvario neke ciljeve tek iz prethodnog rokovnika. Bilježenje želja je sastavni dio kreacije, ali bezgranično umovanje ne donosi ostvarenje ako se neću AKTIVIRATI i PROBATI MATERIJALIZIRATI IDEJE. Zauvijek će ostati crtež ili slovo na papiru, što je neizmjerna šteta. Postoji još jedna gora stvar, a to je da netko drugi to odradi prije mene. Jednom sam na TV-u vidio jednu moju staru ideju, koju je netko drugi (daleko proaktivniji) ostvario. Jedina rečenica koja preostaje je “eeee, kad sam ja to znao….”. Pa kad si znao, zašto nisi ostvario??? Računaju se samo rezultati, a ne dobre namjere 😀

Proaktivnost nije omiljena stvar. Pitanje je zašto nije? Zar aktivnost nije nešto radosno i motivirajuće? Možda jeste za neke ljude, no većini je to izlaz iz tkz. “zone komfora”. O njoj sam već pisao i gotovo svaki dan se uvjeravam da je to istina. Ljudi znaju što trebaju, znaju i kako trebaju, znaju gdje treba početi….ali nikada ne naprave ni korak! Zona komfora, u kojoj im možda i nije tako dobro i komforno, ipak je nešto poznato. Nepoznata prostranstva izvan te zone izazivaju strah i mogućnost gubljenja već stečenih povlastica. Strah od gubitka je veći od radosti od dobitka. Ljudi su čudna bića.
Uzmimo jedan primjer; službenik u banci ima određenu plaću sa kojom nije baš zadovoljan. Zna da vrijedi više i sam se sebi zaklinje da će otići ukoliko mu se pruži bolja prilika. Nakon mjesec dana dobiva ponudu konkurentske banke da dođe na mjesto razvoja novog programa te banke. Do sada nisu imali takav proizvod i potreban im je netko tko ima iskustva izvan njihovog sustava. Plaća je nešto malo veća od postojeće, no ukoliko se projekt razvije, plaća će biti sukladno sa razvojem. Što se dešava u glavi našeg junaka? Ako ode i projekt ne uspije (zanimljivo kako uvijek izvadimo onu najgoru verziju na samom početku), onda će imati istu plaću ili će se čak morati vratiti nazad na staro radno mjesto. Sramotno! Ako pak uspije, plaća će skočiti, ali zaista skočiti. Super! A ako ne uspije? Šta će tada? Zona komfora mu se sada čini ok, možda nije bajno, ali ipak ima neke ustaljene stvari, koje može izgubiti ako ode. Fokus na gubitku a ne na dobitku. Naš junak odustaje. Zapošljava se drugi čovjek i projekt uspjeva.
Ovaj primjer je realan, zato sam ga ovako dobro opisao. Priču sam čuo od svog poznanika, inače ovog drugog koji je prihvatio izazov. On nije dvojio niti trenutka i bio je uvjeren da će uspjeti. Uostalom, kako on kaže, ne bi se ništa dogodilo i da je projekt propao – ostala bi mu ista plaća, što je najbitnije. Nije bio opterećen pričama koje bi se mogle pojaviti npr. “gledaj budalu, ostavio siguran posao i otišao na novo i propao….”. Svaka mu čast. Ovdje je proaktivnost od jednog napravila bogataša, a njen nedostatak od drugog napravila nezadovoljnika.

U jednom govoru diplomcima Arnold Schwarzenegger je rekao: NE MOŽETE SE KRETATI SMJEROM USPJEHA SA RUKAMA U DŽEPOVIMA. Vrlo duboko i istinito. Arni je vrlo dobro znao o čemu govori jer je sam prešao taj put. Bill Gates, osnivač Microsofta upozoravao je svoje inžinjere; NEMOJTE DOPUSTITI DA SE ULJULJATE U NEAKTIVNOST!!!”

Dakle, uvijek budite proaktivni! Krećite se prema svojim ciljevima i ne gubite ih iz vida.

Autor: Goran Smirčić