Šećerna bolest ili diabetes mellitus najčešća je endokrinološka bolest na svijetu. To je istodobno i metabolička bolest višestruke etiologije, obilježena kroničnom hiperglikemijom i poremećajem mijene ugljikohidrata, masti i bjelančevina, što se javlja kao posljedica poremećaja lučenja i/ili djelovanja inzulina.
Procjenjuje se da danas oko 150 milijuna ljudi na svijetu boluje od šećerne bolesti, a da će broj oboljelih do 2030. godine narasti na 370 milijuna.Postoji nekoliko tipova šećerne bolesti koji se razlikuju, kako po nastanku i kliničkoj slici tako i po načinu liječenja.
1. Tip 1 (prema staroj klasifikaciji inzulin ovisna, “mladenačka šećerna bolest“), nastaje uslijed apsolutnog manjka inzulina u organizmu.
2. Tip 2 (prema staroj klasifikaciji inzulin neovisna, “staračka šećerna bolest“), nastaje uslijed relativnog manjka inzulina, odnosno njegove neučinkovitosti.
3. Šećerna bolest u trudnoći
4. Drugi posebni tipovi

Smatra se da je tip 1 zapravo posljedica nedovoljno razjašnjenog autoimunog (autoagresivnog) zbivanja, a posljedica je prestanak lučenja inzulina iz beta stanica Langerhansovih otočića gušterače. Noviji podaci pokazuju da bi sastav crijevne mikroflore mogao imati utjecaja u razvoju dijabetesa tipa 1.

Nedavni pokusi pokazuju da je razlika u sastavu crijevne flore u štakora, koji služe kao eksperimentalni model za tip 1 dijabetesa, vidljiva puno prije nego što dođe do razvoja bolesti. Štakori koji nisu razvili bolest imali su manji udio Bacteroides spp u crijevnoj mikroflori. Jednako tako na pojavnost dijabetesa u štakora moglo se utjecati primjenom antibiotika. To upozorava na mogućnost postojanja uloge crijevne mikroflore u razvoju autoimunog poremećaja u šećernoj bolesti tipa 1.

Debljina je svakako jedan od značajnijih čimbenika rizika za nastajanje šećerne bolesti tipa 2. No vrlo veliki porast prevalencije debljine širom svijeta, a time i posljedično dijabetesa tipa 2 te komplikacija dijabetesa, ponajprije ubrzane ateroskleroze, ne može se pripisati samo lošim prehrambenim navikama ili smanjenoj tjelesnoj aktivnosti. Čini se da je debljina također povezana sa stalnom promjenom u sastavu i funkciji crijevne flore te izgleda da crijevna mikroflora i čimbenici crijevnog okoliša, koji povećavaju iskorištavanje energije iz hrane, upravljaju perifernim metabolizmom, stoga mogu imati utjecaja na promjenu tjelesne mase. Tu pretpostavku potvrđuje i činjenica da bolesnici s morbidnom debljinom podvrgnuti barijatrijskoj kirurgiji (postupak kojim se kirurškim intervencijama na želucu ograničava količina uzete hrane) poboljšavaju svoje metaboličke parametre i prije nego što zapravo izgube na tjelesnoj težini.

Humana crijevna mikroflora

Probavni trakt čovjeka sadrži veliku količinu raznih mikroorganizama, a najdominantnije su bakterije. Zajednicom od najmanje 1014 bakterija dominiraju anerobi s najmanje 500-1000 različitih vrsta.
Te se vrste dijele u 3 glavne skupine koje dominiraju crijevom odraslog čovjeka: Firmicutes (gram +), Bacteroidetes (gram -) i Actinobacteria (gram +).
Najveća skupina su Firmicutes koja sadrži više od 200 rodova, uključujući rodove Lactobacillus, Mycoplasma, Bacillus i Clostridium.

Utjecaj prehrane na humanu crijevnu mikrofloru
Utjecaj prehrane kao čimbenika okoliša na sastav mikroflore nije jasan, a dostupni podaci su kontradiktorni. Neke studije pokazuju smanjeni udjel bifidobakterija u djece hranjene umjetnom prehranom u odnosu na onu dojenu. U djece hranjene na prsima bakterije mliječno-kiselinskog vrenja dominiraju u fecesu. Crijevna flora djece hranjene gotovim pripravcima je složenija i razvija se brže.

Sastav crijevne flore ostaje manje-više stabilan do 7. desetljeća života, mijenjajući se povremeno pod utjecajem vanjskih čimbenika, najčešće antibiotika uzetih na usta. Po prestanku uzimanja antibiotika potrebno je oko mjesec dana da se sastav crijevne flore normalizira, tj. vrati na uobičajeno stanje.

Promjena mikroflore u debljini

Mnoge su studije pokazale promjenu sastava crijevne mikroflore u debelih životinja i ljudi. Posljednje analize pokazuju da je udio Firmicutes povišen u pretilih sisavaca. Postoji veliki broj dokaza i podataka iz industrije koji pokazuju da probiotski sojevi laktobacila i enterokoka mogu djelovati na povećanje tjelesne težine u eksperimentalnih životinja. Osim toga, zamijećeno je da je udio laktobacila povišen u stolici debelih bolesnika.
S druge strane postoje studije koje ne potvrđuju koncept povišenja Firmicutes i smanjenja Bacteroidetes. Dapače, izviješteno je kako nema razlike u proporcijama bakterijskih rodova u stolicama pretilih i mršavih bolesnika. Također nije pronađena poveznica između udjela Bacteroidetes i ITM (indeksa tjelesne mase).

Zaključak
Trenutačno smo usred pandemije šećerne bolesti i brzog rasta broja novooboljelih. Najveća potencijalna opasnost takvog razvoja događaja leži u porastu broja kroničnih makro i mikrovaskularnih komplikacija šećerne bolesti, što stavlja velike zahtjeve pred zdravstvenu službu i zdravstvene fondove cijeloga svijeta.
Očigledne razlike u sastavu crijevne mikroflore između zdravih pojedinaca i bolesnika sa šećernom bolešću, odnosno pretilih te njezina uloga u prometu energije i patofiziologiji upale pobuđuju nadu da će se u budućnosti intervencijom na sastav crijevne mikroflore moći utjecati i na prognozu dijabetesa, odnosno na bolju regulaciju glikemije, a time i na odlaganje neminovnih kroničnih komplikacija bolesti.

Saša Magaš
specijalist internist
subspecijalist endokrinolog i dijabetolog